subota, 18. srpnja 2015.

volontiranje.

Volontirati sam počela relativno kasno, na petoj godini faksa. Kod nas (u struci) se ljudi dijele na dvije grupe – one koji volontiraju, s tim kreću rano i ostaju društveno angažirani (bar pri prvom zaposlenju) te one koji tijekom faksa uče, rade (za lovu) i završe u branši gdje se druže s pravnicima u nekoj veselijoj atmosferi (nego što bih se ja potencijalno družila).

Ja sam se tijekom faksa dugo tražila. Sjećam se da smo na drugoj godini posjetili jednu instituciju koja se isključivo bavi radom s djecom i da sam ostala oduševljena. OK, duševljena je skroz kriva riječ u kontekstu, ali kužite. "Ja ovo želim biti kad narastem" osjećaj.

Dugo je to nekako bilo ispod radara – nitko oko mene nije to shvaćao pretjerano ozbiljno, a ako i je onda ih je više brinulo nego išta drugo. 

Ajde ti kćeri nađi sebi nešto državno, sigurno, solidno plaćeno i da ne moraš baš ne znam s kime raditi. Škola. Vrtić. Sretna dječica.

Godine su nekako išle, ja sam sve to više ili manje preispitivala, učila, ispipavala terene i polako shvaćala da je možda moje mjesto u nečem manje konvencionalnom.

Za sebe nikada nisam mislila da sam nekonvencionalna, štoviše. Još uvijek se često borim sama sa sobom koja s jedne strane izrađuje beskrajne to do liste i opsesivo ekselira sve što ekselirati može, a s druge strane uživa što na posao ide u kratkim hlačama i lastavica tenisicama, gdje du dedlajni razumni, a ljudi ugodni. Borim se i s očekivanjima bliže okoline, građevincima i pravnicima koji... ajmo reć da preispituju :)

Još uvijek učim da to nije nespojivo - OCD-ična ljubav prema statistici je jaaako zdrava kad treba napisati izvještaj nekog projekta (a kažu da su projekti ozbiljna stvar), a kratke hlače su dobre za dušu (i tijelo, kad je vani 40). OK je upisati statistički on - line tečaj, mazohisički uživati u izradi logičke matrice i uvođenju reda u kaos od podataka, a s druge strane bojati bojanke za odrasle, ležati na travi s malim i vježbati tehnike relaksacije s velikim klincima. Može se i štoviše poželjno je jer će mi jedno osigurati posao, a drugo zdravi razum. Ne moram biti u kocki, ne moram raditi striktno za što sam se školovala, mogu istražiti svoje mogućnosti. Možda je to teži put jer uključuje svu silu dodatnog učenja (i osjećaja da svi znaju sve bolje od mene), ali je u konačnici svakako više nagrađujuć.

Poanta je da nikad ne bih ušla u ovaj svijet da tamo negdje 2010./11. nisam odlučila da je vrijeme za nešto novo, za nešto za mene i moje potencijale. Radila sam izravno s djecom, s tinejdžerima, s roditeljima, s papirima, statistikom i projektima, igrala sam se, bojala, savjetovala, grafički dizajniala, učila, popunjavala ekselice, radila evidencije i evaluacije i računala u SPSSU. Bila sam sve od tete čuvalice do koordinatora projekta. Ni u jednom trenu nisam imala problem s tim što je neplaćeno (iako razumijem da je to veeelika privilegija koju si ne može svatko priuštiti i iako sam se surela s jako puno dignutih obrva od strane okoline) već sam se koncentrirala na ono što mi je lijepo i što iz toga dobivam. A dobila sam znanje, iskustvo, mrežu poznanika, prvi i drugi posao. Samo i isključivo metodom rada, muvanja, upoznavanja. Iako ne radim bogznakako plaćen posao u prekul zvučnoj kompaniji, veseli me da radim što volim i da sam do toga došla ISKLJUČIVO svojim radom i s tu i tamo malo hrabrosti i povlačenja za rukave.

Priznajem da još nisam završila svoju potragu. Voljela bih naučiti više o pisanju i vođenju projekata (jer sam za sad učila na iskutvu, a ipak sam ja čovjek od sistematiziranog materijala :), o on - line marketingu, o struktutiranju i analizi velikih količina podataka, upisati terapijski smjer. Često se preispitujem, brinem bih li se možda trebala skućiti u toj psihologiji, nekoj finoj ustanovi i izabrati lakši put, jesam li pretenciozna i razmažena. Svjesna sam da mnogi nemaju takve prilike. S druge strane, tješim se nekako da se jesam naradila, da sam samostalna, da već duže vrijeme ništa ne očekujem i ne tražim od svojih roditelja i da bi se oni brinuli što god da sam odabrala :) Greške se događaju svima i ako je ovo sve skupa jedna velika greška priznat ću ju i krenuti od početka, očekivanim putem, jer onda očito znaju bolje od mene. A ono što sam putem naučila ostat će uz mene i svakako mi biti od pomoći.

Što se volontiranja tiče, dojma sam da kad čovjek jednom uđe u tu priču, ne može izaći van. Nedavno sam naletjela na jednu krasnu malu udrugu. Na drugom je kraju grada i treba mi dobrih sat vremena do nje i još sat do doma, ali silno želim biti dio te entuzijastične ekipice, razvijati ju, rasti skupa s njom. Nemam materijalnih očekivanja od toga. Dobit ću nešto drugo iz te priče, trenutno meni bitnije, dobit će i drugi, a iskustvo me naučilo da svaka ugodna suradnja vodi do NEČEG dobrog.

Opet me svi gledaju začuđeno, kuže da sam "htjela doć do posla" (iako ne, to nije bila ideja), "al što sad?". Sad se lijepo smiri, naplati što radiš, digni kredit, radi djecu. Tako se mora, svi to rade, zato svi i jesu sretni.



(BTW, pitali su menedavno što bih onako, najnajviše željela raditi. U idealnom svijetu bila bih pro food i travel bloger. Obzirom da se to neće dogoditi, pristajem da i taj dio odvolontiram :p)