Osobno sam se uvijek divila staloženim i racionalnim ljudima koji have their shit together, naizgled znaju gdje idu, ne kompliciraju si put i vode stabilne, usmjerene, normalne živote.
S druge strane, sama teško da ću ikad biti jedna od njih.
I da nisam ovakva kakva jesam, vjerojatno ne bih imala ovoliki jebeni mikrocerek trenutno u glavi.
Ovog mjeseca proslavila sam 4 godine bloganja. Često volim ići unatrag po postovima i sjećati se te neke stare sebe. Vidjeti sliku i prepoznati tren, čuti stvar i osjetiti istu onu emociju od prije 2, 3 godine. Jer ne pišem redovno i ne pišem dnevnički, ali obilježim svaki važan tren na ovaj ili onaj način i svaki post ima priču iza sebe.
Prije dvije godine u ovo vrijeme užasno sam puno slušala ovu stvar. Točno se sjećam topline jesenskog dana na licu dok sam s P. sjedila u busu i dijelila slušalice. Panike i sretnog grča u želucu pred Esplanadom s J., koja je na tom istom mjestu godinu dana poslije skupljala komadiće pod prekrasno crvenim nebom istočkanim pticama.
Čitajući unatrag uvijek postanem svjesna koliko je sve nestalno. Koliko ljudi više nije u mom životu da naprave mjesta novima, a koliko ih je uz mene čitavo ovo vrijeme. Nekako učini da više cijenim te odnose koje znam uzeti zdravo za gotovo. I onako, život općenito jer vidim da je ipak bilo puno više lijepih trenutaka, onih za koje samo zatvoriš oči i poželiš da traju zauvijek. A od svih ružnih sam se oporavila, prije ili kasnije.
Tako da eto, čestitam četverogodišnjicu mom zbunjenom alter egu. Kad će ovo čitati za 4 godine znat će što prvi dio posta znači. Nadam se da će se zadovoljno ili barem s toplom sjetom nasmiješiti.
Mislim da me uhvatio neki post-ljetni blues. Na onaj neugodni, intenzivni. Više neka... ugodna, topla melankolija. Znala sam da će se to dogoditi nakon puta o kojem sam pisala na Banču - obilježio je službeni početak jeseni i povratak stvarnom životu što nikad nije najzabavnija stvar na svijetu. Pogotovo nakon ovako lijepog i opuštenog ljeta.
I tako ja u pauzama luđačke izrade kostura diplomskog sjedim sa šalicom kave na balkonu umotana u najmekšu hudicu, slušam Predina (i Melodrom <3) i kontempliram o smislu života, ljepoti jeseni i tako to. Krenulo me :))
Inače, poslala sam noćas jednu prijavu. Držite palčeve na najjače. Ako mi upali, this time next year...
Trebala bih nominirati samo 5 dragih blogova s manje od 200 sljedbenika što bi inače bio problem, ali budući da vas je većina nagradu već dobila, lako mi je staviti -
1. Moju N. - jer ju znam već 8 godina i jer me svo ovo vrijeme trpi
2. HighViolet - s kojom se već dugo virtualno družim
3. Perfume - s kojom se virtualno družim još duže, baš kao i s -
5. Marsovka - koju sam prvu otkrila od Blogger ekipice
i cheat card (jer je 6. i vjerojatno s više od 200 followera) za
Babušku koja mi je jedna od najdražih blogerica :)
Na Banč roadtripu je bilo diivnoo, ali Zadar tamo do svibnja mogu gledati samo na jedan način, pa sam bila malo pekmezasta. Luckily čitav roadtrip je bio vrlo emogej pa nisam puno odskakala.
Slike bi bile divne da nisu tako tamne. Kao moja duša :D
Procurili su novi iksići. Očekivano su divni, ali mislim da Coexist neću poslušati onoliko puta kao XX.
Nemam motivacije.
Sretna sam.
Inače se slažem s pravedničkim bijesom nekoga koji je negdje napisao da ne može vjerovati da su ljudi od hrpice introvertiranih mračnjaka očekivali da nabrije Terraneo ekipu.
Kaman ljudi, oni su za leć u kadu i prerezat žile.
Ne plesat na festivalu.
Ja sam zato, znajući što me čeka, s blesavim smješkom na faci stiskala svoju pivu i slušala te 3 note nošene burom. I ostala oduševljena.
And there are shameful pictures to prove it :)
Nisam sigurna koja mi je verzija najdraža, ali Drake je ultra jebozovan :D
Onu u kojoj se išlo na Terraneo i BrOč, na neku foru pocrnilo ko u zadnjih 10 godina combined, tek ide na banč roadtrip, selo, Špancirfest, ozbiljno radi na diplomskom i okončava putem u Maribor na Sigur Ros.
Uhvatila sam se nekoliko puta s Marleyem u ušima kako samo ležim na kamenu uz more jer sam ručnik zaboravila, cijedim se po knjizi, jedem u moru oprano grožđe iz strgane vrećice i rasipani Grancereale s dna torbe i cerim se ko mali idiot.
Što sam starija to sam svjesnija svakog od tih kompletna sreća trenutaka - onih kad ste s dragim ljudima na divnom mjestu i na tren je to sve što vam u životu treba - i držim ih se čvrsto kao da su zadnji.
Isto tako onu u kojoj se malo uživa, a malo jedva preživljava od iščekivanja. Svaki dan nešto drugo :)
Donedavno sam toliko dugo bila u vezama, da sam već zaboravila da je prepuštanje i odgovornost svjesna odluka, nešto što nije uvijek (pogotovo nakon dulje pauze) lako, ali je u konačnici dobar pokazatelj koliko ti je netko zapravo bitan u životu.
A s druge strane i ti njemu. Jer strpljenje govori više od tisuću riječi, ili kako to već ide.
Danas sam, između ostalog, otišla s J. do Algoritma. Našla sam Pamukov Muzej nevinosti za punih 55kn - 22%. Srce me zaboljelo kad sam 2X razmislila hoću li ga uzeti, a onda sekundu kasnije shvatila da su mi to 2 kutije cigareta.
Koje uzmem bez razmišljanja, jel.
On a different note! Staropramen od jabuke! Eden se zove, činimise. Odlično! Preporučam!
