Noćas sam doma došla oko 1, nakon dva Staropramena koja su me, skroz neočekivano, baš onako lijepo lupila. Toliko da sam plesala vozeći bicikl na Joy Division.
Nisam odmah išla spavati, već sam gledala neke bizarne klipove, Skajpala i tu i tamo usred svega jednostavno ležala i smijala se.
Danas sam se probudi u 1 popodne. Složila sam si najveću šalicu Nesa od vanilije s hladnim mlijekom i doručkovala posudicu Kraš Ekspres lokomotiva keksića. Pustila sam si novu Cat Power i rejtala filmove na Critickeru. Kojeg zovem Kriketer. Jer mi je tako lakše.
Nisam vježbala. Nisam pročitala mentoricin doktorski. Nisam zalila cvijeće, ni makla jastuke s poda, ni ručala sa svojima. Čitav dan ležim u krevetu, nafrljila sam klimu (koju inače ne diram) i skidam filmove za navečer.
Problem s ovim je što čitavo vrijeme imam osjećaj da radim nešto krivo i nešto što ne smijem. Kao da je preležati dan nakon mjeseci jurnjave na tisuću strana nešto užasno sramotno. Koliko god umorna bila.
Već sutra je jedan od onih dana kad sam u pokretu 12 sati. Hrpa stvari me čeka u gradu, radim popodnevnu smjenu. Doma ću doći oko 10, slomljena i spremna eventualno za kratki Skajp dejt, epizodu Fringea, cigaretu na balkonu i krevet.
A sve što mi je trenutno u glavi je kako bih se ipak trebala odnijeti one papire u kutu u reciklažni kontenjer, odraditi Jiliankin kardio, oprati ovu šalicu kraj kreveta...
#firstworldproblems
Iksiće inače nisam slušala, ima skoro godina dana. Sad ću, na Terraneu. Veselim se novim stvarima :)