postcards from the past, postcards to the future

Osobno sam se uvijek divila staloženim i racionalnim ljudima koji have their shit together, naizgled znaju gdje idu, ne kompliciraju si put i vode stabilne, usmjerene, normalne živote. 

S druge strane, sama teško da ću ikad biti jedna od njih.
I da nisam ovakva kakva jesam, vjerojatno ne bih imala ovoliki jebeni mikrocerek trenutno u glavi.

Ovog mjeseca proslavila sam 4 godine bloganja. Često volim ići unatrag po postovima i sjećati se te neke stare sebe. Vidjeti sliku i prepoznati tren, čuti stvar i osjetiti istu onu emociju od prije 2, 3 godine. Jer ne pišem redovno i ne pišem dnevnički, ali obilježim svaki važan tren na ovaj ili onaj način i svaki post ima priču iza sebe.

Prije dvije godine u ovo vrijeme užasno sam puno slušala ovu stvar. Točno se sjećam topline jesenskog dana na licu dok sam s P. sjedila u busu i dijelila slušalice. Panike i sretnog grča u želucu pred Esplanadom s J., koja je na tom istom mjestu godinu dana poslije skupljala komadiće pod prekrasno crvenim nebom istočkanim pticama.

Čitajući unatrag uvijek postanem svjesna koliko je sve nestalno. Koliko ljudi više nije u mom životu da naprave mjesta novima, a koliko ih je uz mene čitavo ovo vrijeme. Nekako učini da više cijenim te odnose koje znam uzeti zdravo za gotovo. I onako, život općenito jer vidim da je ipak bilo puno više lijepih trenutaka, onih za koje samo zatvoriš oči i poželiš da traju zauvijek. A od svih ružnih sam se oporavila, prije ili kasnije.

Tako da eto, čestitam četverogodišnjicu mom zbunjenom alter egu. Kad će ovo čitati za 4 godine znat će što prvi dio posta znači. Nadam se da će se zadovoljno ili barem s toplom sjetom nasmiješiti.