air.

Jučer sam pročitala jednu skroz naivnu knjižicu, a odmah zatim pogledala i film. Iznenadilo me kad sam vidjela da je francuske produkcije. Inače baš i ne volim francuski film, sve što sam dosad gledala bilo mi je pre...dreamy. Naravno, moguće je da je stvar i mog izbora, ali vjerujem da ipak postoji neka stereotipna perspektiva.

Bilo kako bilo, film se ispostavio boljim od očekivanog. Promjene u odnosu na knjigu su mi se svidjele i čitavu stvar učinile manje naivnom, a izbor glumaca je čitavu stvar učinio više... gledljivom.

Redatelj i jedan sporedan lik (a opet tako bitan) je primjerice striček Canet koji je vrlo vjerojatno jedna od najzgodnijih muških osoba evah.

[tu sad ide onaj awkward :3 smajlić s fejsa]

Guillaume (zvat ću ga imenom, to daje dojam da smo prijatelji koji raspravljaju o turskoj kinematografiji uz čašu vina i tu i tamo se poseksaju, jelda?) vam je vrrrlo vjerojatno poznat iz prilično bizarnog filma Jeux d'enfants.

Inače, moj francuski napreduje. Kad slušam prepoznajem kraj jedne i početak druge riječi u njihovim bizarno skraćenim rečenicama, razumijem kontekst, glavne fraze i riječi koje znam. Mogu shvatiti o čemu se otprilike priča i je li osoba za ili protiv. 

Što se pričanja tiče... da. Iako moji frenč (i stanovnici okolnih frenč spiking zemalja) prijatelji misle da je moj naglasak strašno sladak i rade listu stvari koje žele da izgovorim, ja ga se za sad ipak prilično sramim i pričam jedino u krajnjoj nuždi nikotinske krize.