volontiranje.

Volontirati sam počela relativno kasno, na petoj godini faksa. Kod nas (u struci) se ljudi dijele na dvije grupe – one koji volontiraju, s tim kreću rano i ostaju društveno angažirani (bar pri prvom zaposlenju) te one koji tijekom faksa uče, rade (za lovu) i završe u branši gdje se druže s pravnicima u nekoj veselijoj atmosferi (nego što bih se ja potencijalno družila).

Ja sam se tijekom faksa dugo tražila. Sjećam se da smo na drugoj godini posjetili jednu instituciju koja se isključivo bavi radom s djecom i da sam ostala oduševljena. OK, duševljena je skroz kriva riječ u kontekstu, ali kužite. "Ja ovo želim biti kad narastem" osjećaj.

Dugo je to nekako bilo ispod radara – nitko oko mene nije to shvaćao pretjerano ozbiljno, a ako i je onda ih je više brinulo nego išta drugo. 

Ajde ti kćeri nađi sebi nešto državno, sigurno, solidno plaćeno i da ne moraš baš ne znam s kime raditi. Škola. Vrtić. Sretna dječica.

Godine su nekako išle, ja sam sve to više ili manje preispitivala, učila, ispipavala terene i polako shvaćala da je možda moje mjesto u nečem manje konvencionalnom.

Za sebe nikada nisam mislila da sam nekonvencionalna, štoviše. Još uvijek se često borim sama sa sobom koja s jedne strane izrađuje beskrajne to do liste i opsesivo ekselira sve što ekselirati može, a s druge strane uživa što na posao ide u kratkim hlačama i lastavica tenisicama, gdje du dedlajni razumni, a ljudi ugodni. Borim se i s očekivanjima bliže okoline, građevincima i pravnicima koji... ajmo reć da preispituju :)

Još uvijek učim da to nije nespojivo - OCD-ična ljubav prema statistici je jaaako zdrava kad treba napisati izvještaj nekog projekta (a kažu da su projekti ozbiljna stvar), a kratke hlače su dobre za dušu (i tijelo, kad je vani 40). OK je upisati statistički on - line tečaj, mazohisički uživati u izradi logičke matrice i uvođenju reda u kaos od podataka, a s druge strane bojati bojanke za odrasle, ležati na travi s malim i vježbati tehnike relaksacije s velikim klincima. Može se i štoviše poželjno je jer će mi jedno osigurati posao, a drugo zdravi razum. Ne moram biti u kocki, ne moram raditi striktno za što sam se školovala, mogu istražiti svoje mogućnosti. Možda je to teži put jer uključuje svu silu dodatnog učenja (i osjećaja da svi znaju sve bolje od mene), ali je u konačnici svakako više nagrađujuć.

Poanta je da nikad ne bih ušla u ovaj svijet da tamo negdje 2010./11. nisam odlučila da je vrijeme za nešto novo, za nešto za mene i moje potencijale. Radila sam izravno s djecom, s tinejdžerima, s roditeljima, s papirima, statistikom i projektima, igrala sam se, bojala, savjetovala, grafički dizajniala, učila, popunjavala ekselice, radila evidencije i evaluacije i računala u SPSSU. Bila sam sve od tete čuvalice do koordinatora projekta. Ni u jednom trenu nisam imala problem s tim što je neplaćeno (iako razumijem da je to veeelika privilegija koju si ne može svatko priuštiti i iako sam se surela s jako puno dignutih obrva od strane okoline) već sam se koncentrirala na ono što mi je lijepo i što iz toga dobivam. A dobila sam znanje, iskustvo, mrežu poznanika, prvi i drugi posao. Samo i isključivo metodom rada, muvanja, upoznavanja. Iako ne radim bogznakako plaćen posao u prekul zvučnoj kompaniji, veseli me da radim što volim i da sam do toga došla ISKLJUČIVO svojim radom i s tu i tamo malo hrabrosti i povlačenja za rukave.

Priznajem da još nisam završila svoju potragu. Voljela bih naučiti više o pisanju i vođenju projekata (jer sam za sad učila na iskutvu, a ipak sam ja čovjek od sistematiziranog materijala :), o on - line marketingu, o struktutiranju i analizi velikih količina podataka, upisati terapijski smjer. Često se preispitujem, brinem bih li se možda trebala skućiti u toj psihologiji, nekoj finoj ustanovi i izabrati lakši put, jesam li pretenciozna i razmažena. Svjesna sam da mnogi nemaju takve prilike. S druge strane, tješim se nekako da se jesam naradila, da sam samostalna, da već duže vrijeme ništa ne očekujem i ne tražim od svojih roditelja i da bi se oni brinuli što god da sam odabrala :) Greške se događaju svima i ako je ovo sve skupa jedna velika greška priznat ću ju i krenuti od početka, očekivanim putem, jer onda očito znaju bolje od mene. A ono što sam putem naučila ostat će uz mene i svakako mi biti od pomoći.

Što se volontiranja tiče, dojma sam da kad čovjek jednom uđe u tu priču, ne može izaći van. Nedavno sam naletjela na jednu krasnu malu udrugu. Na drugom je kraju grada i treba mi dobrih sat vremena do nje i još sat do doma, ali silno želim biti dio te entuzijastične ekipice, razvijati ju, rasti skupa s njom. Nemam materijalnih očekivanja od toga. Dobit ću nešto drugo iz te priče, trenutno meni bitnije, dobit će i drugi, a iskustvo me naučilo da svaka ugodna suradnja vodi do NEČEG dobrog.

Opet me svi gledaju začuđeno, kuže da sam "htjela doć do posla" (iako ne, to nije bila ideja), "al što sad?". Sad se lijepo smiri, naplati što radiš, digni kredit, radi djecu. Tako se mora, svi to rade, zato svi i jesu sretni.

(BTW, pitali su menedavno što bih onako, najnajviše željela raditi. U idealnom svijetu bila bih pro food i travel bloger. Obzirom da se to neće dogoditi, pristajem da i taj dio odvolontiram :p)

djevojka u...

Opet sama sebi falim, što je možda razumljivo kada se sjetim da je LMC stara dobrih 6 (ili 7?) godina. Školarac :)

Već neko vrijeme razmišljam o promjeni domene i imena, nekako sam sve manje zbunjena :) Zato me na Instagramu možete naći pod budućim imenom - little.miss.amused. Imam punu jednu fotku, a imala bi ih i više da svaki put kad se događa nešto interesantno ne zaboravim na mobitel. Ali hajde, tek sam u začetku.

Inače, čitam Djevojku u vlaku.

I sviđa mi se, prilično. Jest da sam na početku, ali s takvim stvarima nekako znaš - stil je u pitanju. 

Rachel se svakog jutra vozi vlakom na "posao" i prolazi kraj svoje bivše kuće, gdje njen bivši muž živi sa svojom novom ženom i djetetom. Osim te kuće, Rachel interesira još jedna. Kuća u kojoj živi naizgled divan par koji je sve što Rachel nije - ili bar Rachel mašta da je tako. Kada ju ono što jedno jutro vidi iz vlaka prene u njenim maštarijama - tada kreće priča :) A priča je dobra. Za sada.

Čitate?

Zdravi doručak.

Prošla godina bila je vrlo burna kod mene. Možda me zato i nije bilo. Prekinula sam vezu, započela sam vezu, napola se preselila, počela raditi, naučila što radim bolje, a što lošije i da sam jako samokritična. Radim na svemu od navedenog. Manje čitam, manje slušam glazbu, ali više vremena posvećujem jednoj krasnoj pesici koja je došla u paketu i prvom mačku kojeg volim (jer nije mačkasti mačak. Ponekad mislim da je pametniji od mene :)).

I čitave godine jedem jedan te isti doručak. Još mi nije dosadio.

U svoju najdražu zdjelicu (znam da ju imate!) sipajte jogurta. 

I dodajte žlicu meda.

Šaku zobenih (ili malo više, ako volite gušće).

Žlicu (ili koliko paše) cimeta.

Voća po izboru. Ljeti jedem svježe, zimi smrznuto bobičasto voće. Maline su savršene (Lidl!). Sušene brusnice su kul ako volite takav okus. Kruške isto.

Smrznuto voće ostavite da se opusti u frižideru i takvog ka koristite i čuvajte. Inače će biti kameno i nejestivo :)

Sve smiješajte, ostavite u fridžu 10-ak minuta da se zobene opuste.

Budite svjesni da ste unijeli dosta vlakana u sebe i nosite se s posljedicama :D

i još jedna. subota, jel.

Pred neka 2isitno mjeseca objavila sam post o siječanjskim favoritima. Sjećam se da sam, dok sam ga pisala, razmišljala kako jest tek 27. u mjesecu, ali "što se uopće može dogoditi". Recimo da sam bila u krivu i da sam trenutno na potpuno drugom mjestu u životu. Kažu mi (i oni koji me dugo znaju) da već dugo nisam bila očigledno sretnija i zadovoljnija. Složila bih se :)

Bez ikakvog grča u želucu i opterećenja mogu reći da sam na dobrom mjestu, da me dnevni kaosi više zabavljaju nego smaraju (jer ih sada sama biram iz ovog ili onog razloga) i da mi se iz čiste uživancije i optimizma apsolutno nigdje ne žuri - a to je, kad dolazi od jedne ovce, velika stvar :)

Mini kvartalna lista lekcija?

1. Strpljenja i samokontrole.

2. Što te košta probati? 

3. Daj svojoj intuiciji malo više za pravo. 

I znate što još? Za svoj 25., dobila sam jedan od najboljih rođendanskih poklona ikad!

 

Priča počinje u veljači 2011. na Zagreb DOX-u gdje uspijevam pogledati hrpu filmova osim onoga koji me najviše zainteresirao - mali irski filmić His & Hers. U zadnje 3 godine iz nekog razloga taj film nisam zaboravila - spomenula sam ga na starom i novom blogu, svim prijateljima i poznanicima, tražila sam ga po netu i Amazonu i u principu odustala. Za (ILI DO!) sad :)

U ponedjeljak me na kavi uz jednu finu Milku dočekao i ovaj DVD. Tek tako :) I nema bolje stvari od toga.

subota.

U Zagrebu vikendom ima jedan jako kul (iako malo prenatrpan) Mali plac na tavanu kojeg sam kooonačno posjetila s K. Izašle smo nakon brzinskog kruga i s 3 pite - vanilija, lješnjak i jabuka za mene, kava i bijela čokolada za nju i višnja, pistacio i bijela čokolada za sretnika koji u paket ima uključenu i dostavu :)

Pite smo smazale uz kavu u Melinu, još jednom dragom mjestu kojem sam tamo ljetos posvetila i post. 

Nažalost, u Zagrebu ima i ta ne-kul Iva koja ima skršeni mobitel čijim lošim slikama zlostavlja vaše delikatne oči navikle na profi fotke i filtere, al jebiga, oprostit ćete joj. Navikle ste se ;)

Dan za knjigu, Ben Howarda i niškorištarenje do... ha, bar sutra :)

mjesečni favoriti 01-2014.

Što više slika, što manje mog naklapanja, može?

Za početak, stvar koja mi je na repeatu zadnjih par dana, bez nekog posebnog razloga. Paše mi.

Uz nju slušam Kings of Convenience, Nujabes, Wilca, The Tallest Man on Earth i MR MS. Guilty pleasure trena mi je svakako Wrecking Ball (THE FEELS!) i Timber :D

Najdraža knjiga mjeseca je -

Recenzija će čim se saberem i posložim si što želim reći.

Nisam pogledala niti jedan film. Detachment s Brodyjem me prošli mjesec osakatio za neko vrijeme, pauziram. Gledam Sherlocka, doduše, i volim!

Nosim -

Oboje SHS. Kariranu košuljicu dala mi je G., kupila si je preveliku, a ja sam joj ovog mjeseca dušu iznosila. Vesta je mekani favorit života, onaj debeli, teški konac - ne laska mi pretjerano figuri, ali nekad je to nebitno jer je sve što želiš umotati se u nešto veliko i mekano i piti pivu i nikome se ne svidjeti.

Nosim i Cangoo bež vertiju Timbica i potajno sam jako sretna i impresionirana. Masivne čizme imaju smisla. There, I said it.

Dalje!

Labello mi je veliko iznenađenje jer generalno imam dojam da su mu publika ljudi tipa mog tate - koji ga kupuju zadnjih 20 godina i uz klasičnu plavu tubicu kozmetika im se sastoji od Atrixa/Nivee za ruke i eventualno nekog finijeg dezića i aftershavea. Ljudi, ovo čudo njeguje. I spašava mi grozno ispucale sune.

Kremica je P.-in bućkuriš kojeg mažem da dermatitična područja, "proljeće" mi je malo uzrujalo kožu. Fantastičan je i za zanoktice!

Affinitone je trenutni puder trena - fixira tekući bez da žbuka lice.

Revlon rumenilo A Floral Affair intenzivna je, prozračna, ružičasta boja koja baš krasno digne ten, pogotovo u SINERGIJI (riječ mjeseca!) s Catrice ružem i jednog od prethodnih postova.

Mjesec je, onako generalno, bio solidan. Puno sam čitala, puno sam se družila, upoznavala. Potvrdila posao, razriješila neke odnose, zakomplicirala druge. Valjda zato i imam osjećaj da je siječanj ove godine beskonačan!

Kako ste vi?

čitam: Greška u našim zvijezdama

Ove godine na GoodReads profilu složila sam si listu knjiga koje želim pročitati u 2014. Na to me potakla količina razočaranja i pročitanog šunda u zadnjih par godina. Na listu sam stavila kvalitetnije romane koje sam počela, a nikada dovršila, te par koje bih voljela pročitati zbog hajpa koji ih okružuje.

Jedna od tih hajpanih knjižica na popisu bila je Greška u našim zvijezdama (The Fault in Our Stars) John Greena. Johna jako volim kao polovicu vlogbrothersa, upućena sam u njegov opus (može li se ta riječ ovdje uopće upotrijebiti?), pogledala sam recenzija Grešaka i Aljaske i Papirnatih gradova na YouTubeu. Ono, upućena sam, nisam pala s Marsa, pročitala i tako... razočarala se.

Augustus ima sedamnaest godina, Hazel šesnaest. Sretnu se i zaljube jedno u drugo. Ona ima rak u posljednjoj fazi, on je zloćudnu bolest pobijedio, ali ostao je bez noge. Savršeno se dopunjuju, povezuje ih osobit pogled na život i bolest od koje boluju... Njihov zajednički put traje svega nekoliko mjeseci i kao svaka velika ljubavna priča završava smrću. Ipak, ovo nije knjiga o smrti, već o ljubavi. O tome da junaci izbliza ne moraju biti onakvi kakvima smo ih zamišljali, da svijet nije mjesto na kojem se ostvaruju želje i da istinska hrabrost ne mora uvijek spasiti čovječanstvo. O tome da je i nekoliko mjeseci dovoljno vremena za proživjeti malu vječnost i da su neke beskonačnosti veće od drugih.

Za početak u romanu mi se svidio realističan prikaz djece oboljele od raka. Imam IRL iskustvo s problematikom i baš kao što piše u knjizi to nisu pomireni i hrabri borci, premudri za svoje godine, koji ostaju jaki i nasmiješeni za sve oko sebe do kraja i tu su da nas inspiriraju. To su klinci koje boli, koji su ljuti i prevareni, koji ostaju bez dijelova tijela i imaju osjećaj nepravde. Koji bi u tom trenu trebali biti na igralištu i u školi i koji su toga svjesni. Koji, unatoč svemu ružnom i teškom i bolnom guraju dalje jer znaju da druge nema i u tome leži njihova nenamjerna preogromna snaga, ali koji bi puno radije da nas njome ne inspiriraju. I za koje bih radije da nas njome ne inspiriraju.

S druge strane, što se samog romana tiče... odrastam, to je zaključak. YA sam prerasla i to na neki ciničan način koji mi se nužno ne sviđa. Kolutam očima na velike riječi i rečenice 16godišnjih junaka i smetaju me nerealni događaji i prikazi (ako će vam pomoći za parelelu, jako volim Franzena - sirovog, ružnog, tužnog i realnog).

Nisam patila, nisam plakala, nisam krašala na Augustusa. Shvatila sam i da mi nije sezona za to, što me još malo zdeprimiralo. Grlo mi se stislo na scene u restaču, ne znam ni sama zašto. Bilo mi je pomalo bizarno razmišljati o tome da je rečenice djetinjastih seksualnih aluzija koje izmjenjuju tinejdžeri pisao, koliko, 40-godišnji muškarac - no to je valjda moj problem :D

Ostavljam otvorenom mogućnost da se nisam dovoljno uvukla u priču, da sam zla vještica, da nešto nisam shvatila. Većini ekipe roman se sviđa - ljudima mojih godina i starijima. Priča im je topla i lijepa, kelje po 4-5 zvjezdica. Ne plaču, al suosjećaju. Prosječna ocjena romana je iznad 4. Ja sam joj dala 2. Preporučila bih ju mlađoj sestrični. Što ne valja sa mnom?

Čitali? Dojmovi?