Litva - razmjena i burni (represent) povratak.

Glavni dio i razlog puta, razmjena na temu Into the Wild je počela. 7 zemalja, 42 ljudi i prekrasna litvanska priroda usred ničega, "gdje vas nitko ne može čuti kako vrištite" :D

Smješteni smo bili u trening centru, a YiA program divno pokriva troškove smještaja i hrane, te vraća 70% troškova puta :3 Što prikladno osigura džeparac jer kad ste zbilja usred ničega nemate na što trošiti lovu - osim par puta tjedno opskrbiti izaslanika da kupi dodatne zalihe cuge u obližnjem gradiću.

Litvanska priroda zbilja je prekrasna i tu sam se u zemlju zaljubila. Sve je u zbilja nepreglednim jezerima i močvarama, drveće je više i tanje, trava zelenija - baš filmska priroda, potpuno drugačija od one naše (rekla bih da je nekako delikatnija u usporedbi s... a valjda kršnom :D)

U Litvi sam, inače, slomila velik dio svojih... ne fizičkih koliko psiholoških granica. Bavila sam se sportom sve do svoje 13 godine - od ritmičke gimnastike do rukometa i definitivno nisam slabe i nježne građe. Kad se primim sporta rezultati se vide doslovno u roku tjedan, dva i organizmu mi to posebno odgovara. Međutim, u nekom sam se trenu strašno ulijenila i svu aktivnost pretvorila u ispijanje kava, te sam o sebi počela pričati i misliti kao o fizički lijenoj, slaboj i nezainteresiranoj, što definitivno nisam.

U tih 10 dana spavala sam po 5-6 sati svake noći. Išla sam u 7-satnu noćnu šetnju šumom oboružana kartom i kompasom gdje je moja grupa zaglibila u nevjerojatnom mulju i mini liticama, zaglavila u šikari i skoro upala u jezero. Natrag sam se vratila pješice iako je bilo slobodno mjesto u autu, ali cestom. Mislim da sam svega par puta u životu tako duboko zaspala kao nakon toga.

Sudjelovala sam i u vojničkom drilu gdje sam puzala po fakin blatu dok je neki nabrijani kepec vikao na mene (što me prilično ispizdilo :D) i veslala u kanuu s malim Bugarom (došli smo predzanji na cilj - nije baš bila šala jer su nas uvalili u kanu i rekli vidimo se na kraju. Kraj nije bila pravocrtna linija već kaos od šikare, brzaca i jezera s nekoliko mogućih izlaza).

Penjala sam se po drveću u adrenalinskom parku i slučajno otišla na stazu 3. po težini (od 4). U jednom sam trenu stajala na tim jebenim letvicama 5 metara iznad zemlje i na rubu suza se oslanjala na žice skupljajući u sebi snage da zakoračim na iduću letvicu-ljuljačku udaljenu dobrih metar od one na kojoj sam stajala. Mislim da sam tad doživljela mini prosvjetljenje i psujući sebe i svoju nadobudnost i sve ostalo što mi Hrvati znamo, došla do kraja staze. Možda se to nekome čini smiješno, ali ja sam tada bila stvarno ponosna na sebe. Prešla sam objektivno fizički prenapornu stazu za moju razinu trenutne tjelesne spreme, nisam odustala i nisam pala. Nakon toga sam se žicom spustila kroz šumu preko ogromnog jezera i otišla na iduću stazu.

(Uopće neću spominjati masnice i razinu boli u mišićima koja me sutra dočekala.)

Nije to bilo sve, puno smo se igrali i blesirali, učili i družili se. Upoznala sam krasne ljude s nekima od kojih sam i dalje u kontaktu.

Bondala sam se s cimericom saznavši da je godinu dana provela volontirajući na drugom kraju svijeta - nešto što ja jako želim pokušati. 

Uživala u Trakaiu, prekrasan, prekrasan gradić.

Ne sjećam se kad sam bolje jela, više se kretala i dublje spavala nego u tih 10 dana. Provjerila bih mail i face poruke jednom dnevno - ostatak sam provela vani i u interakciji s ljudima i savršeno zapečatila jedno jako bizarno ljeto.

10 dana kratko je trajalo i mi smo krenule doma. Ako ste mislili da je put bio stresan, čekajte da vam ispičam kakav je bio povratak :D

Vraćali smo se istim putem - busom do Vilniusa gdje smo popile kavu, drugim busom do Varšave gdje smo zaspale na kolodvoru (imale smo 4 sata za ubiti, ali prerano da bilo gdje odemo - mjenjačnice ne rade, a mi smo sa eurima i bez zlota), avionom do Budimpešte. Manje je praznog hoda, sve se odvija brzo i bezbolno dok nismo izašli iz busa 200E i krenuli prema metrou koji će nas odvesti do centra i hostela - noć ćemo provesti u Budimpešti i 30. popodne krećemo natrag za Zagreb.

Daljnji rasplet događaja zahtjeva točke -

1. I. se panično hvata za rame i vrišti "Gdje mi je torba?!?", trči natrag, busa nema. Torba je u busu.

2. Torba nije ona velika, putna, već mala u kojoj su joj ostali novčanik sa svom lovom i dokumentima, putovnica, fotić sa skoro svim našim fotkama; karte su na sreću kod mene.

3. U nekom trenu se razdvajamo, I. s 2 cure odlazi jednim, R. i ja drugim putem. Znači NE! U svakom filmu ovo vodi u još veći kaos.

4. Cure nas SMS-aju da ih policija vodi u stanicu i šalju adresu. Mi uspijevamo shvatiti gdje je to jer ja doslovno svaku osobu pitam da mi objasni :D Vozač busa nam pokazuje gdje trebamo van. U nekom trenu shvaćamo da je R. u metežu izgubila mobitel. Trčimo i tražimo ga dok nam bus odlazi.

5. Ipak dolazimo do postaje, cura nema. Nalazimo ih parsto metara dalje, I. i pratnja idu do imigracijskog (jer ambasada ne radi), ja i V. nosimo sve stvari u hostel jer ja jedina imam podatke i znam gdje treba ići. 

6. Cure se napate ko nitko, a nas dvije poručamo, popijemo kavu, fotkamo se, kupujemo suvenire i uživamo :D

7. Navečer se nalazimo, dijelimo lovu jer I. sutra rano mora do ambasade po putni list da bismo se mogli vratiti doma.

8. Budimpešta nas stvarno mrzi pa odlučujemo ostati u hostelu, ja zaspim ko klada :D

9. V. i ja opet uživamo, a cure rješavaju ambasadu. Na knap se nalazimo na kolodvoru i krećemo doma. 

U vlaku naravno kupimo novog najboljeg prijatelja, Harryja (Pottera :D) kojem dramimo, prepričavamo bizarne elemente puta i na kraju opijamo u Bacchusu.

Summa Summarum?

Trening centar - zanemarivo, sve što smo trošili bilo je na cugu i slično, ostalo je bilo osigurano.

Suveniri - uh. 30-ak eura čini mi se, tu se uvijek pogubim -.-

Sitnice - TBS parfem u djutiću - 16 eura

Kaos na kraju puta - ne pitajte -.-

Na kraju svega mi je jako drago da sam otišla - mislim da bih u nekoj drugoj priči teško otputovala u taj dio Europe, a pogotovo ne za ovako sitne pare (nakon povrata troškova karta me ispala 36 eura!, a ostalo nisam plaćala, osim 2 noćenja u hostelu - cca 15 eura zajedno i nešto sitno hrane i cuge). Upoznala sam krasne ljude i pokazala sama sebi što sam zapravo sve sposobna - fizički, ali i psihički.

S druge strane, mislim da za YiA priču uskoro više neću biti. Kad se nađeš u vrlo mješovitoj grupi koja uključuje i totalne tinejdžere skužiš da si u stvarno nekom skroz drugom filmu. Mislim da ću uskoro ipak više cijeniti svoj tempo, svoje (birane) ljude i naša hedonistička (a ne ludo aktivna) druženja i putovanja. Vidjet ćemo.

Litva - put do (Budimpešta + Varšava)

2013. je za mene definitivno bila godina putovanja, a na blogu sam sve to tek spomenula - slike, konkretnog dojma ili savjeta nigdje. Danas ćemo to ispraviti i to sa, po meni, možda najinteresantnijim putovanjem. 

Put u restoranu je najbolji put.

Krajem kolovoza sam putovala na 10-dnevnu razmjenu u Litvu. Imala sam sreće da sam putovala s dvije cure s kojima radim ili sam radila, pijem kave i ostalo, a pridružile su nam se i druge dvije cure koje se također znaju od prije, a poznaju i ovaj moj par. Četiri socijalne radnice i psihologinja, čovjek bi rekao da ćemo stvari rješavati konstruktivno i asertivno, ja porukama i to. Nda. Cugale smo, puno :D

Budimpešta nas nije voljela.

Budući da sam ja već navikla da je direktnu, a povoljnu vezu apsolutno nemoguće naći, nas 5 se uputilo na vrlo buran dvotjedni put. Krenule smo vlakom iz Zagreba do Budimpešte. Vlak je bio krcat, a restoran prazan - trebam li uopće napomenuti da smo se nas 5 + 5 torbi tamo zbuksale i pile pivo i pokvarenu kavu cijelih 7 sati? Što mi, sad kad razmislim, objašnjava kako smo unatoč 4 sata rupe uspjele stati u krivi red, trčati po aerodromu u Sam u Kući modu, izgubiti jednu od nas, panično se razbježati, naći ju kako s hlačama do koljena plače na stepenicama i umalo zakasniti na let. Koji je bio jedan od najgorih - pritisak u ušima je bio grozan, a turbulencije posebno kripi. Pilot je bio Hrvat :D

Suludo kontradiktorna Poljska - divam metro i aerodrom, jeziva autobusna stanica.

U 10 navečer stižemo u Varšavu, ja imam crveni fascikl sa svim kartama i mapama kretanja - smijali su mi se, al bilo im je drago :D Bus nam ide tek iza ponoći pa se družimo na najjezivijem mjestu ikad - varšavskom autobusnom kolodvoru -.- Sreća pa je bus iza bio divan - udono sjedalo koje se može odmaknuti od osobe do <3, wi-fi, ekrančić s netom, glazbom i filmovina na svakom sjedalu i dekice i slušalice po potrebi.
Gledala sam Australiju :D

That's what I'll call a bus from now on.

Put busom Varšava - Vilnius trajao je 7 sati s jednim stajanjem. U Vilnius smo stigle oko 6 ujutro i imale 6 sati za ubiti jer se u hostel moguće čekirati tek od 1. Daljnji post i slike slijede sutra, razdužilo se već ovo, a nisam još pokrila ni policiju, puzanje po blatu, gubitak sve pokretnine i boravak u HR ambasadi <3

Summa summarum? Za sad.

Vlak Zagreb - Budimpešta - 240kn (povratno) + kave i pive. I kikiriki :D

Metro Budimpešta (linije 2 i 3, pa bus 200E do aerodroma) - transfer ticket 530 forinti

Avion Budimpešta - Varšava - 50 eura (povratno)

Vlak kroz Varšavu (linija 1) - 1 euro (cca)

Bus Varšava - Vilnius - 36 eura povratna karta + najbolja korisnička podrška evah, i post sam tome posvetila!

7 sati u vlaku, 1 kava i 2 pive, 1 izgubljena osoba, 1 kripi, ali kratki let, 1 jezivi pothodnik i autobusna stanica, ali dobar kebab i 7 sati čekanja pred nama nakon 20 sati puta i možda 4 sata sna.

Na put smo krenule 17.08. u 10 ujutro, u Vilnius smo stigle 18. oko 6. Ako se odvažite na takav kaotični presjedajući put, toplo vam savjetujem da se ne pravite pametni i ne igrate na sreću.

1. Dobro zguglajte sve moguće opcije i linije (posebno unutargradski prijevoz) i znajte točno gdje ulazite i izlazite.

2. Isprintajte mape gradova i prijevoznih sredstava. Zaokružite bitne točke i označite rute.

3. Planirajte sitne troškove i imajte pripremljen novac za njih.

4. Bukirajte hostele i označite rute do njih na pripremljenim kartama.

5. Bolje je izgubiti dan, nego u gužvi osobu ili imovinu :D Vani su hosteli fakat povoljni (ispod 10 eura, bliže 5!), a hranu uvijek možete nositi sa sobom.

Vidimo se sutra u nastavku!