Litva - razmjena i burni (represent) povratak.

Glavni dio i razlog puta, razmjena na temu Into the Wild je počela. 7 zemalja, 42 ljudi i prekrasna litvanska priroda usred ničega, "gdje vas nitko ne može čuti kako vrištite" :D

Smješteni smo bili u trening centru, a YiA program divno pokriva troškove smještaja i hrane, te vraća 70% troškova puta :3 Što prikladno osigura džeparac jer kad ste zbilja usred ničega nemate na što trošiti lovu - osim par puta tjedno opskrbiti izaslanika da kupi dodatne zalihe cuge u obližnjem gradiću.

Litvanska priroda zbilja je prekrasna i tu sam se u zemlju zaljubila. Sve je u zbilja nepreglednim jezerima i močvarama, drveće je više i tanje, trava zelenija - baš filmska priroda, potpuno drugačija od one naše (rekla bih da je nekako delikatnija u usporedbi s... a valjda kršnom :D)

U Litvi sam, inače, slomila velik dio svojih... ne fizičkih koliko psiholoških granica. Bavila sam se sportom sve do svoje 13 godine - od ritmičke gimnastike do rukometa i definitivno nisam slabe i nježne građe. Kad se primim sporta rezultati se vide doslovno u roku tjedan, dva i organizmu mi to posebno odgovara. Međutim, u nekom sam se trenu strašno ulijenila i svu aktivnost pretvorila u ispijanje kava, te sam o sebi počela pričati i misliti kao o fizički lijenoj, slaboj i nezainteresiranoj, što definitivno nisam.

U tih 10 dana spavala sam po 5-6 sati svake noći. Išla sam u 7-satnu noćnu šetnju šumom oboružana kartom i kompasom gdje je moja grupa zaglibila u nevjerojatnom mulju i mini liticama, zaglavila u šikari i skoro upala u jezero. Natrag sam se vratila pješice iako je bilo slobodno mjesto u autu, ali cestom. Mislim da sam svega par puta u životu tako duboko zaspala kao nakon toga.

Sudjelovala sam i u vojničkom drilu gdje sam puzala po fakin blatu dok je neki nabrijani kepec vikao na mene (što me prilično ispizdilo :D) i veslala u kanuu s malim Bugarom (došli smo predzanji na cilj - nije baš bila šala jer su nas uvalili u kanu i rekli vidimo se na kraju. Kraj nije bila pravocrtna linija već kaos od šikare, brzaca i jezera s nekoliko mogućih izlaza).

Penjala sam se po drveću u adrenalinskom parku i slučajno otišla na stazu 3. po težini (od 4). U jednom sam trenu stajala na tim jebenim letvicama 5 metara iznad zemlje i na rubu suza se oslanjala na žice skupljajući u sebi snage da zakoračim na iduću letvicu-ljuljačku udaljenu dobrih metar od one na kojoj sam stajala. Mislim da sam tad doživljela mini prosvjetljenje i psujući sebe i svoju nadobudnost i sve ostalo što mi Hrvati znamo, došla do kraja staze. Možda se to nekome čini smiješno, ali ja sam tada bila stvarno ponosna na sebe. Prešla sam objektivno fizički prenapornu stazu za moju razinu trenutne tjelesne spreme, nisam odustala i nisam pala. Nakon toga sam se žicom spustila kroz šumu preko ogromnog jezera i otišla na iduću stazu.

(Uopće neću spominjati masnice i razinu boli u mišićima koja me sutra dočekala.)

Nije to bilo sve, puno smo se igrali i blesirali, učili i družili se. Upoznala sam krasne ljude s nekima od kojih sam i dalje u kontaktu.

Bondala sam se s cimericom saznavši da je godinu dana provela volontirajući na drugom kraju svijeta - nešto što ja jako želim pokušati. 

Uživala u Trakaiu, prekrasan, prekrasan gradić.

Ne sjećam se kad sam bolje jela, više se kretala i dublje spavala nego u tih 10 dana. Provjerila bih mail i face poruke jednom dnevno - ostatak sam provela vani i u interakciji s ljudima i savršeno zapečatila jedno jako bizarno ljeto.

10 dana kratko je trajalo i mi smo krenule doma. Ako ste mislili da je put bio stresan, čekajte da vam ispičam kakav je bio povratak :D

Vraćali smo se istim putem - busom do Vilniusa gdje smo popile kavu, drugim busom do Varšave gdje smo zaspale na kolodvoru (imale smo 4 sata za ubiti, ali prerano da bilo gdje odemo - mjenjačnice ne rade, a mi smo sa eurima i bez zlota), avionom do Budimpešte. Manje je praznog hoda, sve se odvija brzo i bezbolno dok nismo izašli iz busa 200E i krenuli prema metrou koji će nas odvesti do centra i hostela - noć ćemo provesti u Budimpešti i 30. popodne krećemo natrag za Zagreb.

Daljnji rasplet događaja zahtjeva točke -

1. I. se panično hvata za rame i vrišti "Gdje mi je torba?!?", trči natrag, busa nema. Torba je u busu.

2. Torba nije ona velika, putna, već mala u kojoj su joj ostali novčanik sa svom lovom i dokumentima, putovnica, fotić sa skoro svim našim fotkama; karte su na sreću kod mene.

3. U nekom trenu se razdvajamo, I. s 2 cure odlazi jednim, R. i ja drugim putem. Znači NE! U svakom filmu ovo vodi u još veći kaos.

4. Cure nas SMS-aju da ih policija vodi u stanicu i šalju adresu. Mi uspijevamo shvatiti gdje je to jer ja doslovno svaku osobu pitam da mi objasni :D Vozač busa nam pokazuje gdje trebamo van. U nekom trenu shvaćamo da je R. u metežu izgubila mobitel. Trčimo i tražimo ga dok nam bus odlazi.

5. Ipak dolazimo do postaje, cura nema. Nalazimo ih parsto metara dalje, I. i pratnja idu do imigracijskog (jer ambasada ne radi), ja i V. nosimo sve stvari u hostel jer ja jedina imam podatke i znam gdje treba ići. 

6. Cure se napate ko nitko, a nas dvije poručamo, popijemo kavu, fotkamo se, kupujemo suvenire i uživamo :D

7. Navečer se nalazimo, dijelimo lovu jer I. sutra rano mora do ambasade po putni list da bismo se mogli vratiti doma.

8. Budimpešta nas stvarno mrzi pa odlučujemo ostati u hostelu, ja zaspim ko klada :D

9. V. i ja opet uživamo, a cure rješavaju ambasadu. Na knap se nalazimo na kolodvoru i krećemo doma. 

U vlaku naravno kupimo novog najboljeg prijatelja, Harryja (Pottera :D) kojem dramimo, prepričavamo bizarne elemente puta i na kraju opijamo u Bacchusu.

Summa Summarum?

Trening centar - zanemarivo, sve što smo trošili bilo je na cugu i slično, ostalo je bilo osigurano.

Suveniri - uh. 30-ak eura čini mi se, tu se uvijek pogubim -.-

Sitnice - TBS parfem u djutiću - 16 eura

Kaos na kraju puta - ne pitajte -.-

Na kraju svega mi je jako drago da sam otišla - mislim da bih u nekoj drugoj priči teško otputovala u taj dio Europe, a pogotovo ne za ovako sitne pare (nakon povrata troškova karta me ispala 36 eura!, a ostalo nisam plaćala, osim 2 noćenja u hostelu - cca 15 eura zajedno i nešto sitno hrane i cuge). Upoznala sam krasne ljude i pokazala sama sebi što sam zapravo sve sposobna - fizički, ali i psihički.

S druge strane, mislim da za YiA priču uskoro više neću biti. Kad se nađeš u vrlo mješovitoj grupi koja uključuje i totalne tinejdžere skužiš da si u stvarno nekom skroz drugom filmu. Mislim da ću uskoro ipak više cijeniti svoj tempo, svoje (birane) ljude i naša hedonistička (a ne ludo aktivna) druženja i putovanja. Vidjet ćemo.