Litva - razmjena i burni (represent) povratak.

Glavni dio i razlog puta, razmjena na temu Into the Wild je počela. 7 zemalja, 42 ljudi i prekrasna litvanska priroda usred ničega, "gdje vas nitko ne može čuti kako vrištite" :D

Smješteni smo bili u trening centru, a YiA program divno pokriva troškove smještaja i hrane, te vraća 70% troškova puta :3 Što prikladno osigura džeparac jer kad ste zbilja usred ničega nemate na što trošiti lovu - osim par puta tjedno opskrbiti izaslanika da kupi dodatne zalihe cuge u obližnjem gradiću.

Litvanska priroda zbilja je prekrasna i tu sam se u zemlju zaljubila. Sve je u zbilja nepreglednim jezerima i močvarama, drveće je više i tanje, trava zelenija - baš filmska priroda, potpuno drugačija od one naše (rekla bih da je nekako delikatnija u usporedbi s... a valjda kršnom :D)

U Litvi sam, inače, slomila velik dio svojih... ne fizičkih koliko psiholoških granica. Bavila sam se sportom sve do svoje 13 godine - od ritmičke gimnastike do rukometa i definitivno nisam slabe i nježne građe. Kad se primim sporta rezultati se vide doslovno u roku tjedan, dva i organizmu mi to posebno odgovara. Međutim, u nekom sam se trenu strašno ulijenila i svu aktivnost pretvorila u ispijanje kava, te sam o sebi počela pričati i misliti kao o fizički lijenoj, slaboj i nezainteresiranoj, što definitivno nisam.

U tih 10 dana spavala sam po 5-6 sati svake noći. Išla sam u 7-satnu noćnu šetnju šumom oboružana kartom i kompasom gdje je moja grupa zaglibila u nevjerojatnom mulju i mini liticama, zaglavila u šikari i skoro upala u jezero. Natrag sam se vratila pješice iako je bilo slobodno mjesto u autu, ali cestom. Mislim da sam svega par puta u životu tako duboko zaspala kao nakon toga.

Sudjelovala sam i u vojničkom drilu gdje sam puzala po fakin blatu dok je neki nabrijani kepec vikao na mene (što me prilično ispizdilo :D) i veslala u kanuu s malim Bugarom (došli smo predzanji na cilj - nije baš bila šala jer su nas uvalili u kanu i rekli vidimo se na kraju. Kraj nije bila pravocrtna linija već kaos od šikare, brzaca i jezera s nekoliko mogućih izlaza).

Penjala sam se po drveću u adrenalinskom parku i slučajno otišla na stazu 3. po težini (od 4). U jednom sam trenu stajala na tim jebenim letvicama 5 metara iznad zemlje i na rubu suza se oslanjala na žice skupljajući u sebi snage da zakoračim na iduću letvicu-ljuljačku udaljenu dobrih metar od one na kojoj sam stajala. Mislim da sam tad doživljela mini prosvjetljenje i psujući sebe i svoju nadobudnost i sve ostalo što mi Hrvati znamo, došla do kraja staze. Možda se to nekome čini smiješno, ali ja sam tada bila stvarno ponosna na sebe. Prešla sam objektivno fizički prenapornu stazu za moju razinu trenutne tjelesne spreme, nisam odustala i nisam pala. Nakon toga sam se žicom spustila kroz šumu preko ogromnog jezera i otišla na iduću stazu.

(Uopće neću spominjati masnice i razinu boli u mišićima koja me sutra dočekala.)

Nije to bilo sve, puno smo se igrali i blesirali, učili i družili se. Upoznala sam krasne ljude s nekima od kojih sam i dalje u kontaktu.

Bondala sam se s cimericom saznavši da je godinu dana provela volontirajući na drugom kraju svijeta - nešto što ja jako želim pokušati. 

Uživala u Trakaiu, prekrasan, prekrasan gradić.

Ne sjećam se kad sam bolje jela, više se kretala i dublje spavala nego u tih 10 dana. Provjerila bih mail i face poruke jednom dnevno - ostatak sam provela vani i u interakciji s ljudima i savršeno zapečatila jedno jako bizarno ljeto.

10 dana kratko je trajalo i mi smo krenule doma. Ako ste mislili da je put bio stresan, čekajte da vam ispičam kakav je bio povratak :D

Vraćali smo se istim putem - busom do Vilniusa gdje smo popile kavu, drugim busom do Varšave gdje smo zaspale na kolodvoru (imale smo 4 sata za ubiti, ali prerano da bilo gdje odemo - mjenjačnice ne rade, a mi smo sa eurima i bez zlota), avionom do Budimpešte. Manje je praznog hoda, sve se odvija brzo i bezbolno dok nismo izašli iz busa 200E i krenuli prema metrou koji će nas odvesti do centra i hostela - noć ćemo provesti u Budimpešti i 30. popodne krećemo natrag za Zagreb.

Daljnji rasplet događaja zahtjeva točke -

1. I. se panično hvata za rame i vrišti "Gdje mi je torba?!?", trči natrag, busa nema. Torba je u busu.

2. Torba nije ona velika, putna, već mala u kojoj su joj ostali novčanik sa svom lovom i dokumentima, putovnica, fotić sa skoro svim našim fotkama; karte su na sreću kod mene.

3. U nekom trenu se razdvajamo, I. s 2 cure odlazi jednim, R. i ja drugim putem. Znači NE! U svakom filmu ovo vodi u još veći kaos.

4. Cure nas SMS-aju da ih policija vodi u stanicu i šalju adresu. Mi uspijevamo shvatiti gdje je to jer ja doslovno svaku osobu pitam da mi objasni :D Vozač busa nam pokazuje gdje trebamo van. U nekom trenu shvaćamo da je R. u metežu izgubila mobitel. Trčimo i tražimo ga dok nam bus odlazi.

5. Ipak dolazimo do postaje, cura nema. Nalazimo ih parsto metara dalje, I. i pratnja idu do imigracijskog (jer ambasada ne radi), ja i V. nosimo sve stvari u hostel jer ja jedina imam podatke i znam gdje treba ići. 

6. Cure se napate ko nitko, a nas dvije poručamo, popijemo kavu, fotkamo se, kupujemo suvenire i uživamo :D

7. Navečer se nalazimo, dijelimo lovu jer I. sutra rano mora do ambasade po putni list da bismo se mogli vratiti doma.

8. Budimpešta nas stvarno mrzi pa odlučujemo ostati u hostelu, ja zaspim ko klada :D

9. V. i ja opet uživamo, a cure rješavaju ambasadu. Na knap se nalazimo na kolodvoru i krećemo doma. 

U vlaku naravno kupimo novog najboljeg prijatelja, Harryja (Pottera :D) kojem dramimo, prepričavamo bizarne elemente puta i na kraju opijamo u Bacchusu.

Summa Summarum?

Trening centar - zanemarivo, sve što smo trošili bilo je na cugu i slično, ostalo je bilo osigurano.

Suveniri - uh. 30-ak eura čini mi se, tu se uvijek pogubim -.-

Sitnice - TBS parfem u djutiću - 16 eura

Kaos na kraju puta - ne pitajte -.-

Na kraju svega mi je jako drago da sam otišla - mislim da bih u nekoj drugoj priči teško otputovala u taj dio Europe, a pogotovo ne za ovako sitne pare (nakon povrata troškova karta me ispala 36 eura!, a ostalo nisam plaćala, osim 2 noćenja u hostelu - cca 15 eura zajedno i nešto sitno hrane i cuge). Upoznala sam krasne ljude i pokazala sama sebi što sam zapravo sve sposobna - fizički, ali i psihički.

S druge strane, mislim da za YiA priču uskoro više neću biti. Kad se nađeš u vrlo mješovitoj grupi koja uključuje i totalne tinejdžere skužiš da si u stvarno nekom skroz drugom filmu. Mislim da ću uskoro ipak više cijeniti svoj tempo, svoje (birane) ljude i naša hedonistička (a ne ludo aktivna) druženja i putovanja. Vidjet ćemo.

Litva - Vilnius.

Dakle, 6 ujutro je, a mi smo stigle na glavnu autobusnu stanicu u Vilniusu. Hostel se otvara za check in u 1 i mi potpuno premorene moramo nekako ubiti 7 sati. Srećom pa je vrlo blizu bio McDonalds gdje smo pojele prvi obrok nakon sendviča od doma i kikirikija u vlaku. Kvalitetno, nema što -.-

Put od busa do starog dijela grada nije dug i sretna sam kad uđemo jer sve ipak počinje djelovati kao glavni grad neke zemlje. Vilnius van tog središta je dosta siv i sumoran, s jako puno beskućnika, alkoholičara i pasa lutalica. Jesam sad politički nekorektna? Stari dio grada izgleda kao mala Rusija, ali u tome već mogu prepoznati određeni šarm :D Sad sam sigurna da sam politički nekorektna :D

Sjedamo na kavu uz neku pijanu ekipicu - bila je subota ujutro i svi su se trijeznili dok smo nas 5 mrgudno ispijale preskupu kavu. Litvanci očigledno nemaju kavanski mentalitet jer nas je konobarica 5-6 puta došla pitati želimo li još što, ali mi smo kao pravi balkanski điberi svoje kave pili sat i pol :E

Vilnius je inače grad sa strašno puno crkvi, doslovno su na par mjesta jedna do druge. Netko mi je rekao da ih ima najviše u Europi? Tom dijelu Europe? Užasan sam turist -.-

Kad sam rekla da mi Vilnius izgleda kao mala Rusija, mislila sam na to da je sve jako prostrano, baš dobijete dojam vejstanja prostora :D Trg prosječne veličine velik je kao naš Jelačić plac, a takvih je u centru nekoliko. Kad uzmete u obzir da je stanovnika tek 550 000, toliko praznog prostora ima smisla samo u očiglednom povezivanju arhitektonskih odabira s megalomanijom istočnih im susjeda,

U svakom slučaju, uspjele smo naći drogeriju i opskrbiti se putnim tekućinama za idućih 10-ak dana, te oko 12 pokušale ući u hostel. Odsjele smo u Center Stay Hostelu drito na ulazu u stari dio grada gdje je noćenje u 8-krevetnoj mješovitoj sobi izašlo oko 60 kuna. 

Izbor sobe pokazao se punim pogotkom jer smo upoznale i regrutirale nalog Čeha Tomaša u maskotu našeg dana u Viliusu i podijelile svoj alkohol s njim. Moram  napomenuti da je cuganje na javnim mjestima u Vilniusu zabranjeno što mi, eto, nismo baš znali. Pa su nam se prvo pridružili random beskućnici, a onda nas je sve skupa otjerala policija :D Prvo su pomislili da smo Poljaci ili Rusi (i svi su konstantno to mislili) i bili pomalo neprijateljski nastrojeni, al kad smo uspjele objasniti da smo iz Hrvatske skužili su da smo totalno izgubljene u vremenu i prostoru i samo nam rekli da odemo u hostel (REPRESENT!)

Idući dan proveli smo u šetnji gradom, ispijanju kava, isprobavanju litvanskog tradicionalnog jela od krumprira - cepelina (ti ljudi valjda jedu samo krumpir i meso - ali očigledno su od toga svi tako prokleto visoki, mršavi, lijepi i zdrave kose, bila sam maksimalno fascinirana!).

Interesantno mi je bilo vidjeti kako je mimo golemih praznih površina grad pun quirky detalja, meni uvijek najdražih. U parkovima su stupovi lampi i drveće umotani u neke šarene štrikane opravice, a trgovina čajem ima male čajnike na vanjskom zidu. 

Sam centar Vilniusa inače ima jako malo dućana i drogerija po glavnim ulicama, sve je puno suvenirnica i restorana.

Za kraj druženja s malim Čehom popeli smo se na kulu s koje se pruža prekrasan pogled - s jedne strane na stari, vrlo ruski, a s druge na novi, moderni dio grada. 

Popili smo zadnju kavu na kojoj sam se ja naravno upustila u prikupljanje informacija o mogućim interesantnim filmovima i glazbi (jer su me češke Vratne Lahve oduševile), te se rastali s jednom fotkom i bez ikakvih razmjenjenih informacija. Mislim da nas je sve začudilo koliko smo se u to kratko vrijeme povezali i koliko je bilo teško ostaviti mini Tomaša u Vilniusu i uputiti se na autobus koji će nas odvesti u trening centar Daugirdiškes gdje ćemo provesti idućih 10-ak dana.

Možda ste do sada primjetili da nisam baš tip od turističkih obilazaka - više volim šetati gradom i osjetiti atmosferu, ispijati kave i pojesti koje tradicionalno jelo, te upoznavati ljude. Nekako više obogati od 3 fotke kule. Ili sam to samo ja.

Summa Summarum?

Javni prijevoz - 0 (dio grda gdje smo se kretali je mali i sve je blizu)

Hostel - 6-8 eura

Cuga i hrana - recimo 20-ak eura s tim da je u to ušlo nekoliko kava, tadicionalni ručak, kebab, večernja cuga i 2 kutije cigareta. Litva je jeftinija od Hrvatske.

Savjeti i opažanja?

1. Hosteli su OK i tik uz sam centar. Mislim da nema smisla tražiti nešto drugo.

2. Valuta je litas i nije moguće plaćati eurima (isto kao niti u Mađarskoj ili Poljskoj).

3. Litva je dosta jeftinija od Hrvatske - pogotovo cuga i cigarete (ako je kome bitno).

4. Žene su prokleto lijepe, oboružajte se samopouzdanjem :D Muškaraca nema nigdje :(

5. Hrana je jako dobra i zasitna - svakako probajte!

6. Alkohol na ulicama je zabranjen :D  

7. Zemlja je dosta naočigled siromašna i sumorna, ali kroz centar definitivno vrijedi prošetati.

O onome što me u Litvi zapravo najviše oduševilo sutra! Daugirdiškes i povratak!

Litva - put do (Budimpešta + Varšava)

2013. je za mene definitivno bila godina putovanja, a na blogu sam sve to tek spomenula - slike, konkretnog dojma ili savjeta nigdje. Danas ćemo to ispraviti i to sa, po meni, možda najinteresantnijim putovanjem. 

Put u restoranu je najbolji put.

Krajem kolovoza sam putovala na 10-dnevnu razmjenu u Litvu. Imala sam sreće da sam putovala s dvije cure s kojima radim ili sam radila, pijem kave i ostalo, a pridružile su nam se i druge dvije cure koje se također znaju od prije, a poznaju i ovaj moj par. Četiri socijalne radnice i psihologinja, čovjek bi rekao da ćemo stvari rješavati konstruktivno i asertivno, ja porukama i to. Nda. Cugale smo, puno :D

Budimpešta nas nije voljela.

Budući da sam ja već navikla da je direktnu, a povoljnu vezu apsolutno nemoguće naći, nas 5 se uputilo na vrlo buran dvotjedni put. Krenule smo vlakom iz Zagreba do Budimpešte. Vlak je bio krcat, a restoran prazan - trebam li uopće napomenuti da smo se nas 5 + 5 torbi tamo zbuksale i pile pivo i pokvarenu kavu cijelih 7 sati? Što mi, sad kad razmislim, objašnjava kako smo unatoč 4 sata rupe uspjele stati u krivi red, trčati po aerodromu u Sam u Kući modu, izgubiti jednu od nas, panično se razbježati, naći ju kako s hlačama do koljena plače na stepenicama i umalo zakasniti na let. Koji je bio jedan od najgorih - pritisak u ušima je bio grozan, a turbulencije posebno kripi. Pilot je bio Hrvat :D

Suludo kontradiktorna Poljska - divam metro i aerodrom, jeziva autobusna stanica.

U 10 navečer stižemo u Varšavu, ja imam crveni fascikl sa svim kartama i mapama kretanja - smijali su mi se, al bilo im je drago :D Bus nam ide tek iza ponoći pa se družimo na najjezivijem mjestu ikad - varšavskom autobusnom kolodvoru -.- Sreća pa je bus iza bio divan - udono sjedalo koje se može odmaknuti od osobe do <3, wi-fi, ekrančić s netom, glazbom i filmovina na svakom sjedalu i dekice i slušalice po potrebi.
Gledala sam Australiju :D

That's what I'll call a bus from now on.

Put busom Varšava - Vilnius trajao je 7 sati s jednim stajanjem. U Vilnius smo stigle oko 6 ujutro i imale 6 sati za ubiti jer se u hostel moguće čekirati tek od 1. Daljnji post i slike slijede sutra, razdužilo se već ovo, a nisam još pokrila ni policiju, puzanje po blatu, gubitak sve pokretnine i boravak u HR ambasadi <3

Summa summarum? Za sad.

Vlak Zagreb - Budimpešta - 240kn (povratno) + kave i pive. I kikiriki :D

Metro Budimpešta (linije 2 i 3, pa bus 200E do aerodroma) - transfer ticket 530 forinti

Avion Budimpešta - Varšava - 50 eura (povratno)

Vlak kroz Varšavu (linija 1) - 1 euro (cca)

Bus Varšava - Vilnius - 36 eura povratna karta + najbolja korisnička podrška evah, i post sam tome posvetila!

7 sati u vlaku, 1 kava i 2 pive, 1 izgubljena osoba, 1 kripi, ali kratki let, 1 jezivi pothodnik i autobusna stanica, ali dobar kebab i 7 sati čekanja pred nama nakon 20 sati puta i možda 4 sata sna.

Na put smo krenule 17.08. u 10 ujutro, u Vilnius smo stigle 18. oko 6. Ako se odvažite na takav kaotični presjedajući put, toplo vam savjetujem da se ne pravite pametni i ne igrate na sreću.

1. Dobro zguglajte sve moguće opcije i linije (posebno unutargradski prijevoz) i znajte točno gdje ulazite i izlazite.

2. Isprintajte mape gradova i prijevoznih sredstava. Zaokružite bitne točke i označite rute.

3. Planirajte sitne troškove i imajte pripremljen novac za njih.

4. Bukirajte hostele i označite rute do njih na pripremljenim kartama.

5. Bolje je izgubiti dan, nego u gužvi osobu ili imovinu :D Vani su hosteli fakat povoljni (ispod 10 eura, bliže 5!), a hranu uvijek možete nositi sa sobom.

Vidimo se sutra u nastavku!

costumer service.

Sasvim slučajno počela sam obožavati ovu stvar, apsolutni hit ljeta, bar mojega.

Noćas sam upoznala costumer service kakvog mi ovdje nećemo imatu idućih, pa, 10 godina.
Pred nekih mjesec i sitno nas 6 kupovalo je karte do Litve. Najjeftinija opcija bila je vlak do Budimpešte, avion do Varšave i bus do Vilniusa - 120 eura povratna karta.

Poanta posta je karta za bus. Dakle, budući da nas je putovalo 6 ja sam odmah mailala kompaniju kojom putujemo (Lux Express ili Simple Express, još nisam skužila jel to jedna ili neka sestrinska kompanija) možemo li dobiti popust. Odgovorili su mi u roku 20 minuta da naravno da možemo, poslali mi podatke na koje plaćam sniženu cijenu i rekli da im skeniram i pošaljem račun.
Ja sam otišla do banke, skenirala račun uplate koji sam dobila i poslala (s tim da sam prevela ključne riječi, tj. napisala im što znači uplatitelj i to, da bude jasno tko kome plaća što i koliko).
U roku idućih 20 minuta dobila sam 6 povratnih karata na mail i lijepu poruku da je ovo samo kao dokaz ukoliko nam treba povrat novca jer pri ulasku u bus trebamo pokazati isprave, ne i kartu.

Bilo kako bilo, kad se planira takav put mjesecima unaprijed naravno da se nekima u planove umiješa Život. 3 cure su nam odustale, a budući da je u pitanju razmjena trebali smo naći bar 2 nove suputnice - što i jesmo.

Mailam ja tako Lux/Simple Express s pitanjem može li se za kartu dobiti povrat novca ili bar zamijeniti ime. Odgovor stiže u roku valjda 10 minuta da se ime može zamijeniti i da se to plaća 2 eura, a povrat mogu dobiti do tjedan prije puta. Budući da mi trebamo mijenjati ime na 2 karte zbog čega mi se fakat po ovoj vrućine ne ide u banku, pitam ja (i mislim si kak nema šanse da mi to prođe, već sam ovim iznenađena jer bi mi ovdje rekli da odjebem i kupim novu kartu) mogu li mi dati povrat za jednu kartu, na 2 promijeniti ime, a to si isplatiti iz refunda. Znači promjene ime, meni vrate X-4 eura. Napišem na koga glase karte, koja su 2 nova imena, pitam što im treba poslati i skeptično si držim palčeve.

Kroz pola sata stiže mail s kartama s izmijenjenim imenima i ljubazna teta me pita za broj računa da mi vrate ostatak love :šok i nevjerica:

Želim im slati srčeka i jednoroge, platiti kavu, dati pusu, tražiti povišicu, javno ih pohvaliti na nekoj traveling stranici (što i hoću) i-i-i :tn-tn: opet putovati s njima kad sam u tom dijelu Europe.

S druge strane, promjena imena na RyanAirovim letovima plaća se 110 eura -.- 

roadtrip breakdown. ogromni.

Biberka me zamolila da napišem nešto netipično suvislo i korisno, pa evo :D Ispričavam se na hrpi teksta, probala sam ga razbiti hrpom slika, ne znam koliko uspješno :D

Odmah se ograđujem od slika, ukrala sam ih frendu. Ja zgrade i ljude ne režem na neplaniranim mjestima :p

1. Usklađivanje transporta - Zagreb - Bruxelles.

Prije nego smo kupili ovu slavnu kartu od 2 eura, mjesec dana konstantno smo gledali stranice avioprijevoznika. Ne svih, naravno. Gledali smo Ryan Air (koji zimi na žalost ne vozi iz Hrvatske, ali tamo od travnja imate letove iz Zadra, Pule i Rijeke) u Budimpešti. Gledali smo Easy Jet. Gledali smo Wizz Air (iz Ljubljane!). Stvarno je bitno znati da najjednostavnija ruta gotovo u pravilu nije najjeftinija. Stoga, neka vas ne bude strah pogledati kako su odredištem povezane susjedne zemlje.

Na kartu od 2 eura ipak sam naletjela čistom srećom. Ono što je kod Ryan Aira također bitno za zapamtiti je da cijene luduju. Ujutro će biti 20 eura, popodne 60. Već idući dan može biti 40 ili 80 ili, eto, 2. Gledajte stranicu par puta dnevno. Zgodno je ne imati nužno određen termin pa se prilagoditi ako nađete nešto povoljnije. Shvaćam da je to većini teško, pa je moj savjet onda da jednostavno krenete gledati što prije i stranicu provjeravate što češće.

Budite svjesni da, ukoliko ćete imati točku presjedanja, prijevoz trebate platiti i do nje. Nas je povratna karta do Budimpešte došla 240kn što je oko 32 eura (vlak vozi nekih 6 sati). Noćenje pri dolasku i odlasku koštalo nas je 6, tj. sve skupa 12 eura. Ukupna cifra potrošena samo na put bila je dakle 46 eura, odnosno 23 u jednom smjeru.

Možda se ovo više ne čini toliko povoljno, ali onda ću vam reći da Wizz Air iz Ljubljane vozi za 30-80 eura samo u jednom smjeru (bez uračunatog prijevoza do Slovenije), a Croatia Airlines i do 200. Sad se ovih 20 više ne čini tako puno, zar ne? :)

2. Presjedanje - lokalni prijevoz i smještaj u Budimpešti.

Kao što sam rekla, u Budimpešti smo pri dolasku i odlasku proveli noć što je nama osobno super pasalo jer smo neplanirno "kupili" još 2 dana odmora. Za Budimpeštu je ultra bitno zapamtiti da u javnom prijevozu nema švercanja i točka. Probajte, pa pričajte ako preživite. Karta u jednom smjeru je 350 forinti. Eure ne primaju.

Iz Zagreba ćete u Peštu doći na Deli kolodvor. S njega, da biste došli do centra, trebate sjesti na crveni metro (2) i voziti se neke 4 stranice do Deak Ferenc trga gdje se križaju sve linije.

Naš All Central hostel nalazi se u samom centru i do njega su nas osmah uputile simpatične tete na info pultu.

Hostel je prilično velik, uredan i čist. Nije spektakularan kao Pekarna hostel u Mariboru <3, ali je za 6 eura i više nego dobar. Isto tako, spremite se da je Pešta prepuna, ali prepuna beskućnika i da ih dio spava u hostelima.

Odmah do hostela nalazi se Wreck Pub gdje je pola litre pive oko euro i pol, a komad pizze euro.

U samom centru nema puno kafića, ali je pun lanaca brze prehrane, trgovina i Starbucksa.

Kako bismo iz centra nastavili svoj put, odnosno došli do aerodroma, sjeli smo na plavi metro (3) i s njim se vozili do kraja (nekih 10 stanica, smjer Kobanya - Kiszpet - sigurna sam da masakriram, ali pretpostavljam da me Mađari ne čitaju :D). Nakon toga presjeli smo na bus 200E koji vozi direktno do aerodroma. Ovdje je opet bitno upamtiti da postoji nešto što se zove transfer ticket. Ona vrijedi za vožnju u jednom smjeru s presjedanjem i dođe 530 forinti.

3. Glavne uštede - avion, prijevoz od Charleroi aerodroma, smještaj u Bruxellesu, hrana.

Dakle, glavni razlog zašto je karta bila onako jeftina je naš način putovanja. Stvar je u tome da smo odlučili da nećemo putovati s prtljagom, odnosno da ćemo ići samo s cabin luggage. Možda vam se to za 9 dana putovanja čini suludo, ali s obzirom na Ryan Airovu velikodušnu politiku stvarno nije. Torba koju unosite treba biti teška do 10kg i dimenzija do 55X40X20. To su dimenzije malog kofera i u njega su mi stale apsolutno sve potrepštine, a i nepotrepštine tipa pegle za kosu :D

Ryan Air je navodno dosta strog oko prtljage i prije puta čitala sam horor priče, ali u Budimpešti i Bruxellesu vas zamole da ih stavite u cage samo ako im se odokativno čini da je torba prevelika. Ne važu ih. Ne bojte se i ne kidajte si živce kao mi :D

Isto tako, Ryan Air naplaćuje takse pri kupovanju karte, osim ako imate Master Card karticu. Zamolite nekoga s njom da vam kupi kartu, jer ćete inače platiti dosta (tipa 60) eura taksi.

Osim toga, ako niste iz države EU/EEA morat ćete čekirati vizu. Ne, ne treba vam viza, samo odete do check in pulta, tamo vam bace pogled na putovnicu i poštambiljaju kartu.

U Bruxellesu od ili do aerodroma možete se voziti na 2 načina. Shuttle busom koji u jednom smjeru vozi za 13, a u 2 da 22 eura ili kombinacijom običnog busa i vlaka što vas izađe nekih 8-9 eura. Ja sam ovu drugu kombinaciju preporučam samo ako vas netko vodi ili samo znate gdje idete jer meni ništa nije imalo preveć smisla :D

Najveći izvor uštede nam je definitivno bio smještaj u Bruxellesu jer sam/smo :D išli posjetit bojfrenda i bili kod njega. Hranili smo se doma, kupovali po tržnicama i Lidlu i to je difinitivno uštedjelo dosta eura.

Prijevoz u Briselu je super organiziran i košta 2 eura (sad ne znam jel u jednom smjeru ili na određen broj minuta - u Pešti sam brinula i pamtila sve, ovdje su me samo vodili :D). Ovdje nema lajv kontrole kraj koje nećete proći već ona automatska vrata tako da se teoretski možete zgurati iza nekoga tko je kartu platio (ali to nitko ne radi - za razliku od Pariza :D). U samom metrou kontrolu smo vidjeli jednom i to na nesreću baš kad smo ulazili u zi Balkan metro :D Nazvali smo ga tako jer jedini nema te gateove pa kartu tom linijom nismo plaćali :D

Prednost nam je bila i to što smo bili prilično blizu centra i pješice pa smo tu i tamo mogli biti škrti.

Najdraži birc - Les gens que j'aime <3

4. Luksuzi - Pariz.

Cijene se definitvno kreću u rangu Zagreb/Pešta - Brisel - - Pariz. Najjeftinije u vezi Pariza bio je put do tamo - 4 sata, 12 eura povratna karta EuroBusom (ili tako nekako, engleska firma). Osim toga svidio mi se Šengen, ekšli si možeš dopustiti da zaspeš bez da netko zbog toga na granici viče na tebe :D

Srećom bar je javni prijevoz povoljan, dnevnu metro kartu platili smo 10 eura. S druge strane, nismo ju pošteno iskoristili jer smo većinu puta ipak propješačili.

Kretali smo se klasično turistički - groblje - crkva - Louvre - Champs - Eiffel.

Rekla sam već da mi se Eiffel od svih turističkih atrakcija najviše svidio. Izgleda kao da je građen od šibica koliko je konstrukcija na neki čudan način nježna u svoj svojoj masivnosti.

Pothlađena ja, for your viewing pleasure :D Nadam se da ću skoro dobiti svoje slike pa da vas mogu još neko vrijeme terorizirati svojom hajper srećom :D

Posljednji savjet kojeg imam - pušači nosite duhan. Mislim da je to najjeftinija opcija. Neka vam na zapadu na pamet ne padne kupovati cigarete jer su odvratno skupe. Pešta je još OK, ali nema do zelene Flandrie kupljene kod nas za 30kn.

Pušiti se, kako sam rekla, ne smije nigdje. Nema ograđenih prostora, nema ventilacije. Tko puši može birati između onih plastičnih kabinica van u kojima je ledeno za popizdit i izlaženja svako toliko. Ne trebam ni napominjati da sam drastično smanjila i da nam je vrećica duhana potrajala tjedan dana na dvije osobe :D

Dakle, u kratkim crtama -

1. Ne bojte se kombinirati prijevoz.

2. Letite Ryan Airom. Stvarno. Mislim da jeftinija opcija ne postoji. I ne plaćajte dodatnu prtljagu.

3. Raspitajte se za moguće kombinacije i pogodnosti kod javnog prijevoza. I plaćajte ga. Javni prijevoz nije svugdje osnovno ljudsko pravo ko kod nas :D

4. Cigarete/duhan nosite od doma.

roadtrip!

U petak navečer vratila sam se doma nakon 9 dana uživancije. Sve je počelo na zagrebačkom Glavnom kolodvoru ranom kavom prije puta.

U Budimpeštu smo stigli isto popodne i zahvaljujući mojoj maniji i hrpi isprintanih papira i karata prilično bezbolno stigli do prvog odredišta. All Central hostel u samom je centru Budimpešte, a noć u sobi s 10 kreveta 6 eura. Trebam li išta dodati? 

Budimpešta je definitivno prošla u svjetlu šetnjica, Starbucksa i hrane kod Turaka. Jeftina je, ugodna, ljudi znaju i govore engleski. Pušiti se ne smije nigdjenigdjenigdje. Budući da nam je Pešta bila samo točka presjedanja, već smo iduće jutro nastavili dalje.

Cilj puta Brisel. Nakon malo paničnog dubokog disanja i odmah zatim mini vrištanja, trčanja i pusa po aerodromu (jedan od onih momenata u kojima vas apsolutno nije briga tko je oko vas, al vam onda kasnije ipak bude malo bed kad dođete sebi i skužite da vas svi gledaju :D).

U svoje, a i ime suputnika, mogu reći da me grad oduševio. Centar mi je kao iz male bajke, pogotovo dok pada onaj ultra sparkli snijeg, a sve lampice su upaljene. Vafli su orgazmički. Piva je fina. Francuski je mekši nego u Francuskoj.

Iako je svima draži dječačić, mene je osvojila curica koja piški. Poistovjetila sam se s njom :tragičar puta:

S druge strane, Pariz u koji smo se uputili na jednodenvni izlet, pokazao se kao prilično razočaranje. Ogroman, širok, megalomanski građen, vjetrovit... Propuh Europe :D

Neočekivano mi je Eiffel bio najdraža stvar. 

Za kraj, jedan mali pozdrav sa zapada -

Ono što mi je u ovih 10-ak dana najviše falilo bila je poštena kava (od 10 kuna). Kad sam sjela na prvu kavu nakon povratka skoro sam se rasplakala. Vidi se tko u Europi najviše đabelebari uz kave :D

Svi vi koje imam na fejsu slikice ste već vidjeli :) Vidjeli ste i one dodatne na kojima je manje beštija, a više mene, al te na blog neće tako skoro :D

Idući post bit će kratka uputa kako sve ovo izvesti vrlo studentski i jeftino. 

Što se mene tiče, Brisel će me u svakom slučaju još puuuno gledati, a Pariz... Možda jednom kad malo zatopli, a novčanik dovoljno napuni da ga mogu kvalitetno doživjeti.

trying to find the in-between...

Znate li da nikad u svom životu nisam bila u Srbiji? A dio života proživjela sam u Osijeku s rođacima u Iloku (koje sam redovno posjećivala). Doduše sad kad razmislim nikad nisam bila ni u Bosni, nekako sam uvijek više gravitirala sjevernim i zapadnim susjedima. Ali nije to sad bitno, bitno je da se idući mjesec pakiram i 9 dana učim nešto novo na jugu Srbije.

Ukoliko se, naravno, otarasim ovog bizarnog osjećaja koji me prati i odlučim otići to će mi biti 9. putovanje ove godine, 4. van zemlje. Mene nekako kad krene, onda baš onako, pošteno krene :D

In other news, ono za što ste držali palčeve? Prošlo prvi krug. Sad samo tako nastavite, očigledno vam jako dobro ide :)

Dilat ću vam fine čokolade ;)

Ako me ne ubije sav dodatni posao koji sam si, evo, pred pol sata natovarila.