Neki dan sam otputovala tamo gdje je zrak u ovo vrijeme uvijek čišći, vlažniji i hladniji, gdje miriši po zemlji i paljevini. Grad (uvjetno rečeno) je bio tiši, ljudi glasniji.
Pušila sam skrivena iza kokošinjaca uz ogradu sa susjedima (mislim da su me skužili i da će sve reć baki!), slušala djedine iste bizarne priče po tisućiti put (o čovjeku kojem je morski pas odgrizao pola djeteta iz ruku. da!), nosila cvjetne gumene čizmice, rezala švarglu (!), baratala vinogradarskim škaricama ko velika i fizički premorena (!), debelim jorganom pokrivena preko nosa, potamanila sam čitavu bijelu čokoladu čitajuć trenutno štivo izbora (Zafon je bio u pitanju).
Volim ta putovanja. Osim što djeluju sigurno i utješno, vraćaju mi život u perspektivu - onda kad mi onaj zagrebački postane prebitan i važan i samodstatan i kad se neke filozofije otmu kontroli.
Isto tako, iskreno mislim da ne postoji ništa ljepše od hoda po hladnom, rosnom vinogradu s pogledom na čitav kraj, termosicom ubojito jake kave u rukama i Elephant and the Moonom u ušima - prije nego što se ostatak ekipe skupi.
5 u 1, ta putovanja. Liječe ;)
bome liječe.
OdgovoriIzbrišidobro si napisala, putovanja koja stave život u perspektivu.prelako se zaboravi da postoji svijet izvan naših obaveza i užurbanog života, koji prelako smatramo jedinim i zadanim.
Mislim da svako zagrebačko dijete treba imati baku i djedu na selu ;)
OdgovoriIzbrišiubojito jaka kava i otvoren prostor pred očima...raj:)
OdgovoriIzbriši